zelim vjerovati da nam nema kraja,zelim vjerovati da nam nema ravnih...
zelim vjerovati da sve traje vjecno...
zelim da sve bude vjecno...
˝like every good song everything has an ending˝...svemu dodje kraj...
i kad tako razmisljam,mislim si cemu onda sav taj trud?
cemu htjeti da ti se netko vrati kad nakraju ce opet tome doci kraj?zasto ponovno zapocinjati zavrseno?zasto odrzavati odnos kad zapne?
neznam kako kod vas,ali moji odnosi vrlo cesto zavrse bez nekog smislenog razloga...i puno stvari ostane ne izreceno...
ali mozda znam ponekad odgovor na to ˝zasto˝...
pricala sam sa best frendom...i rijesili smo to...i rekla sam mu stvari za koje nisam prije imala hrabrosti...i sad shvaca...i sad zna...i zelim vjerovati da nam nema ravnih...da jos uvijek vrijedi ono ˝nemoze nam nitko nista,jaci smo od sudbine˝...
radile smo nas par album frendici za rodjendan...toliko toga ne znaju,o meni,o nama...toliko toga sam htjela napisati,reci...bilo je super,zadnja dva dana sam se prisjetila svih dobrih stvari u ovom prijateljstvu...skoro cetiri godine uz vas...i zahvalna sam svakoj od vas na tome...na dobrim i losim stvarima...na svemu sto ste me naucile,cak i ako to niste ni znale...i zelim vjerovati da nam nema kraja...
zadnja tri mjeseca uzivam u jednoj osobi pored mene...u njegovom osmijehu,dodiru i zagrljaju koj mi govori da me neda nikome...u poljubcima i njeznostima...u razgovorima i jedostavno u njegovoj prisutnosti...ponekad se mozda ne smijem dovoljno...mozda ga ne zagrlim dovoljno jako,ili ne poljubim dovoljno njezno...ali znam da zna da ga volim...˝pijana i trijezna...uvijek i zauvijek˝...e boy...nema ti ravnog...i da znas da zelim vjerovati u to da smo ti&ja vjecni…
iako…
svjesna sam da svemu dodje kraj...


Vorrei, vorrei...esaudire tutti i sogni tuoi
vorrei, vorrei...cancellare ciň che tu non vuoi
Vorrei, vorrei...che tu fossi felice in ogni istante
vorrei, vorrei...stare insieme a te cosě per sempre
E vorrei poterti amare fino a quando tu ci sarai
sono nato per regalarti quel che ancora tu non hai
cosě se vuoi portarmi dentro al cuore tuo con te...io ti prego e sai perché

postoje razni odnosi koji se uspostave medju ljudima kroz razlicita vremenska razdoblja...
potoje razni osjecaji koji nastanu prema tim nekim ljudima...
u mom zivotu postoji osoba koja je obiljezila zadnje dve godine mog zivota...postoji osoba koja je bila spremna sve uciniti za mene,i za koju sam ja bila spremna sve uciniti...postoji osoba koju volim vise nego ikoga...osoba koju volim kao sto nisam nikog nikad voljela...osoba koju volim nekom silnom,neobjasnjivom ljubavi...
ta osoba mi je u mislima zadnjih par dana...i slusam uvijek iste pijesme...a zadnjih par dana On mi najvise govori ˝when you say nothing at all˝...njegov hladan pogled kojeg nemogu nikako izbjeci,ubija me...tjera violine u meni da sviraju najtuzniju muziku ikada...jer sma ga izgubila...mozda cak i zauvijek...
odjednom je ta rijec dobila potpuno novo znacenje...zauvijek...bilo je ˝zauvijek cemo biti jedno uz drugoga˝ a sada je mozda ˝gotovo je zauvijek˝...
imala sam veliku ljubav...i izgubila sam ju....ali to me nije bolilo koliko me boli gubitak ove osobe...mog najboljeg prijatelja ikada...neznam kako ljudima opisati nas odnos...neznam kako opisati moju bol...suze su jace od mene a sve sto mogu reci je ˝volim te˝...tj nemogu to ni reci,samo napisati u poruci...skrivati se iza displaya mobitela i kombinacija brojeva...i kad se sretnemo vis a vis,nista...pogled...tuzan...bolan...
nije mi jasno da je gotovo...nije mi jasno da vise nema nekoga s kim cu jesti burek u subotu nakon izlaska...nema vise nekoga koga cu buditi ujutro i s kim cu se voziti satima...nema nekoga tko je tu kad mi treba,tako blizu...preko zida...nema osobe s kojom sam mogla plakati...nema...nema...nema...
da mi je netko rekao da ce se sve prekinuti,nebi vjerovala...nisma nikad to vjerovala...
kazu da sto te ne ubije te ojaca...ali onda ono sto te ne ojaca te ubije...a,nas to sto je bilo nije nas ojacalo...ubile je mene...pobudilo je strah...strah od ponovnog gubitka tebe...od te silne boli,od tih silnih suza i tuge koju nitko nije razumio...od osjecaja koje si razumio samo ti a ti nisi vise bio tu...
a kad smo se opet zblizili,kao refren lose pijesme vracalo mi se ono tvoje ˝nikad nece biti kako je bilo˝...imam to i zapisano...i neznam sta me kocilo da se opustim,da se prepustim tom uzvisenom prijateljstvu koje mnogi ni ne shvacaju,a kamoli prozivljavaju...neznam zasto nisma vise mogla dopustiti da budes moj stariji braco...
i sad sma te izgubila...otjerala..?
svaki dan te vidjeti...nemogu ja to...nemogu...previse me boli...a nemogu izbaciti iz sebe koliko te volim,i kako te volim...postao si drugi dio mene i to u najciscem mogucem kontekstu...iskreni zagrlaj...iskrena ljubav...cista...
di je sad?!znam da nije nestala...volim te kao nikoga...

ovim postom se zelim samo ispricati svima vama sto sam odsutna...sto sam odsutna iz vasih postova,iz komentara...i sto sam odsutna s mog bloga...ali ne stignem,na kompu sam samo za skolu,i rijetko kad na msn-u...zelim da znate da mislim na svakog od vas,ali jednostavno ne stignem trenutno biti dio vasih zivota...
duboko se ispricavam zbog toga...i falite mi jako puno...jako jako puno...svaki od vas...

ja sam jedna od mnogih...isto kao ostale,a opet toliko drukcija od svih ostalih...ja...
netko tko obozava miris limuna,jarku naracastu,crvenu i zutu boju...smajlice...plave kemijske...brzu voznju...svoga psa...bijele tigrove i majmune...dugu...nocno kupanje...sladoled u dobrom drustvu...putovanja...daleke gradove i mastanje o tome kako cu ih jednog dana sve obici...
jedna cupava mala,koja vise i nije toliko mala,nego sad vec maturantica,koju brine maturalna radnja o Van Goghu,matura,prijemni,upis na fax...i...ako upadnem na fax,cinjenica da nije ovdje...cinjenica da ostavljam za sobom sve sto sam godinama gradila...susjede,susjedstvo...
ja sam jedna Rijecanka...koja nezna di izaci subotom,pa ostane doma...koja voli setati Korzom...smijati se sa curama...zavaliti se u Buddhu na kavi,otici u Corso na najbolji sladoled...cokolada s preljevom cokolade...
blogerica...vec oko godinu i pol ako ne i vise...no name girl...pa jedna mala garava...
jedna starija sestra,kojoj se ponekad cini da njena sekica u neku ruku ovisi o njoj,da joj toliko treba pruziti,a toliko malo moze...seko,˝svi u zivotu prolaze,ali sestre ostaju˝...zapamti to-zauvijek!!
jedna prijateljica,ikao vise i neznam cija...toliko puta sjebana od strane prijatelja...izigrana,povrijedjena...
netko tko malo teze uci na svojim greskama...
jedna osoba sa puno oziljaka,sa bezbroj nevidljivih oziljaka...a opet,toliko sam sretna jer postojim...
netko tko zna cijeniti male znakove paznje,male rijeci koje puno znace...netko tko cijeni svako rame za plakanje,svaku rijec utjehe i svaku minutu u tisini punoj rijeci...
prokleti pjesnik koji stoji na kisi,koji laze i voli...rijeci su cesto moje igracke...moja utjeha...neznam zasto ali inspiraciju crpim iz nostalgije i tuge...rijetko kad iz srece...
ja sam osoba koja voli muziku...svakvu...i slusam sta mi tog trena dodje...i nevolim kad me zbog toga cudno gledaju ili osudjuju...
moja velika strast je umjetnost...pogotovo ona neka moja umjetnost...volim pisati...umiruje me crtanje...obozavam fotografiju...
jako sam znatizeljna,jako brbljava...ali samo u smislu da jako volim puno pricati,ali tajne su tajne...
negdje duboko u biti jos uvijek mala djevojcica....koja ceka svoga princa na bijelom konju,koja negdje duboko vjeruje u bajke i da ce netko i ovu Trnoruzicu probuditi iz sna...mala djevojcica koja koliko god bila vec odrasla spava s plisanim igrackama...i obozava plisane igracke...pufaste medvjedice,tigrice,prasce,miseve...sve plisane igracke...curica koja voli njezan mamin poljubac i siguran tatin zagrljaj...bakine kolace i dedine sale...
a opet,dovoljno sam velika da znam sta je ljubav...sta je patnja...sta su suze i kako su rijetki pravi prijatelji...dovoljno velika da znam kako je to kad ti se srce slama...kakav je osjecaj kad se sve u tebi rusi a nema nikoga da sprijeci to urusavanje...sta znaci biti usamljen...tuzan i depresivan...dovoljno stara da znam koliko sam osjecajna...koliko me mogu povrijediti sitnice...
ja sam osoba sa milijun savjeta...koliko puta su mi ljudi rekli da samo ja uvijek znam sta reci,da uvijek imam neki dobar savjet...ali nikad nijedan sam a ne poslusam...ni svoj,a ni tudji...
ja sam mala maza...
netko tko bi sve dao za iskreni osmjeh u tmurnom danu...tolpi zagljaj kad mi je najpotrebniji...
ja sam cura,koja trazi svoju dugu polovicu...nekoga tko ce me znati cijeniti...voljeti...i postovati...i nikada vise od voljene osobe ne zelim cuti da zivim u nekom svom cudnom svijetu...jer,mozda i zivim...ali ocu da me netko jednostavno prihvati...a ne pokusava promjeniti...decko kojeg cu voljeti...frendovi...frendice...
jer ja sam ja...zivim svoj zivot po svom izboru...trazim se u potpunosti...a na svom putu kroz tu potragu nezelim neiskrene ljude...
...nepopravljiva romanticarka...iluzijonistica...jedna mala garava...mozda netko tko zivi u krivom vremenu,ili netko tko se jos nije nasao u ovom vremenu...

...every moment spent with you is a moment I treasure...
Lying close to you feeling your heart beating and I'm wondering what you're dreaming,
wondering if it's me you're seeing then I kiss your eyes and thank God we're together
And I just wanna stay with you in this moment forever, forever and ever...
I don't wanna miss one smile,I don't wanna miss one kiss
Well, I just wanna be with you,right here with you, just like this...
I just wanna hold you close,feel your heart so close to mine
And stay here in this moment for all the rest of time...


hvala ti sto me tako cvrsto zagrlis...

hvala ti sto me tako njezno poljubis..

hvala ti sto si dosao jucer dok je kisa pljustala,da pricamo...

hvala ti sto si mi tako dobar...sto me cijenis,sto me postujes...

hvala ti sto me cinis tako sretnom...

hvala ti sto sam uspijela krenuti dalje...iako me strah,uz tebe je sve lakse...

hvala ti sto smo stalno skupa...

i hvala ti sto si MOJ...samo moj...

...x ogni giorno mi prendo un ricordo ke tengo nascosto lontano dal tempo...



i vrijeme kao da je stalo...
sjedimo,pricamo...
a vrijeme,samo za nas,stoji...
a u biti silovito se vrti oko nas...
i samo nas crkvena zvona ili neki poziv vracaju u tu neku stvarnost...
tada,kao da se budimo nakon tri sata sna...
zajednickog sna...prekrasnog sna...
i vracamo se u stvarnost...
prebrzo...definitivno prebrzo...
kad bi bar vrijeme stvarno stalo...i ostavilo nas same tamo...
na klupici kod agregata...same...
u silovitom vrtlogu vremena da budemo u sredini...di nam nitko nista nemoze...sve nek se vrti oko nas-vrijeme,ljudi...crkvena zvona i zvukovi motora...
mi,da ostanemo na toj klupici,u nasem snu...
sami...
ti...
i ja...
bar jos malo... (10.10.2006)

svaku vecer sanjamo isti san...i lijepo mi je...svidja mi se biti s tobom,svidja mi se ujutro se probuditi i vidjeti tvoju poruku...i kad mi se nasmijes...i kad mi sapces...i kad se po 3 sata dopisujemo na MSNu...
opustena sam nekako...i sretna...
iako nemogu reci ˝da,to je moj decko˝...svejedno...kazes da ti nije svejedno...da ti se svidjam...meni je to dovoljno...i kad smo skupa vidim da je tako...kako me grlis...kako mi pricas..kad smo u drustvu...kad mi se nasmijes...
i obicaj da je tvoja poruka za laku noc(iako ju procitam tek ujutro) a moja za dobro jutro...i sto si blizu...sve mi se to svidja...
neka...samo polako...iskreno,nekako me ne zanima sta ce biti...jer ovako mi je sasvim dobro...:)
nakon cetvrtka,nemogu razmisljati tjednima unaprijed...danima unaprijed...bojim se nekako da sutra mozda ne postoji...da me sekunda dijeli od nepostojanja,od vjecnog sna...jedna sekunda...tako beznacajna...i cijelu noc sam probdjela...razmisljala...bilo me strah...jako...i bila sma sretna sto je sve zavrsilo dobro...jer kako je mogli zavrsiti...samo jedna sekunda je bila dovoljna za sletiti s ceste...frende,kako si se ti izvukao bez ogrebotine...ja...hvala...
jedna sekunda....
i zato,zivi svaki trenutak...ne kao da je posljednji,nego uzivaj u onome sto imas...ne gledajuci sta bi moglo biti...kad,ako,kako...sad je tako i uzivaj...:o)

p.s-toliko vas volim...tako zelim sve dijeliti s vama...a nemam kada...jer prozivljavam nesto prekrasno...nadam se da ste i vi sretni...

krecem iznova...
netko novi...i nesto novo...i netko blizu...
leptirici u trbuhu,nervoza...
kad Ga vidim,neznam sta bi rekla...nestanu mi rijeci...
osjecam se kao da opet imam 11 godina...
i lijep mi je to osjecaj....
skriveni dodiri...kao da nitko nezna:)
nismo skupa...neznam sta ce biti...
ali sam sretna...
i nije me ni briga sta ce biti,jer mi je sad predivno...
a leptirici u trbuhu...neopisivi su...
i opet...opet sve to...
sretna sam...

ispricavam se sto me nema puno,imam neku zabranu pa nemogu na komp...zato i kartki post...ali pisite mi,ja cua vam odgovoriti...svima:)
volim vas!

...and it's mine...the lonelyest day of my life...

jucer mi je bio naporan dan...
dan koji bi najradje jednostavno izbrisala iz svoje glave...
ali necu...
nemogu...
jucer sam imala jako puno hrabrosti,neke unutarnje snage...neznam od kud...
i naravno,jako puno suza...jos od ranog jutra...
prijatelji...mda...
popodne sam se nasla sa bivsim....
malo smo se gledali...
pricali...
ljubili i grlili...
i pricali....
on...grli moje noge...
ja lezim i suze mi teku...same od sebe...
ali ne jecam,nista...
on prica o vezi,o nama...(bitangama,princezama)
ja izustim ˝nema smisla˝...
a to je sve sto zelim...biti s njim...
ali sada trenutno nema smisla...
iako znam da mu je stalo,i shvacam sve njegove razloge...
i vidim da mu nije svejedno...
i kaze da me voli...i vidim da me voli...
i ja volim Njega,neopisivo ga volim...
i on to zna...
umirem pri svakom pogledu,najmanjem dodiru,pri svakom poljubcu...
pitao je dali hocu da se cujemo jos...rekla sam ˝ne,tako mi je teze˝...
pitao je dali hocu da se necujemo vise..rekla sam ˝ne,tako mi je teze˝...
neznam...
otpratio me na bus...
stavila sma neku muziku i bus je krenuo...
nazad u moj grad...
odlazila sam on Njega,on nas,od nase proslosti...
sa suzama...
suzama koje nisam htjela...nisam htjela da teku,i nisma htjela da ih vide..
i poslje smo se culi porukama...
neznam sta bi rekla...
neznam dali sam dobro postupila...
neznam ako ima smisla...
neznam...neznam sta trenutno zelim...
neznam sta cu htjeti za tjedan dana...
mozda cu ponovno htjeti Njega...
tesko mi je ovo...
bilo bi mi tesko da ga nevolim...a koliko je samo teze kad ga volim...


hvala vam na svim komentarima...iako post nije bio napisan u potrazi sa savjetima,jer ih neznam primiti...ali svejedno vam svima puno hvala,svaki od njih me potaknuo na razmisljanje...
i nije da se radi o nekom izboru,jer SMT i ja nismo ni spominjali neku vezu...jednostavno mi je bilo lijepo njim i htjela sam to s vama podjeliti...
a bivsi,on je on...jednostavno,neke stvari su medju nama takve kave jesu,i nemogu se obajsniti...
ovaj blog mi pomaze da mozda nakon nekog vremena sama shvatim neke stvari...mda...
hvala puno svima vama,neki od vas,virtualnih prijatelja,puno su mi vise pomogli od mojih stvarnih...mda...uglavnom hvala vam...

samo da vam odmah kazem da sma jako zbunjena...
i napokon cu se mozda malo vise otvoriti...
mozda ce se u ovom postu puno toga ispreplitati,moj bivsi decko i jedan decko o kojem imam nevjerojatnu potrebu pisati...zato cu im dati nekakve nadimke,tako da moj bivsi je B.N.M a ovaj decko recimo novi je S.M.T...mozda vam nista ne znace nadimci...mozda ih objasnim...mozda...

vratila sam se iz Zagreba...
bilo mi je stvarno prekrasno...obitelj,jedan jako poseban prijatelj i jedan decko kojeg sam jedva cekala vidjeti...
upoznala sam ga ljetos,pred kraj moje tadasnje veze,u vrijeme kad je moj tadasnji dragi bio u drugoj drzavi i nije se javljao 4 dana,i provela nezaboravnu vecer s njim...
bili smo u drustvu na nocnom kupanju...ja i on smo lezali jedno do drugoga i pricali,slusali muziku i gledali zvijezde...bez poljubca...tu i tamo koj slucajni dodir...i zbog te veceri sam skupila dovoljno snage i hrabrosti prekinuti vezu u kojoj mi vise i nije bilo toliko dobro...
uglavnom,S.M.T je dan nakon nocnog otisao...i ostala je samo neispunjiva zelja...i sms poruke...i ono ¨tko zna¨...
i par dana prije Zagreba,moje prijateljice su me uvjeravale da ce tu sigurno biti nesto,ali ja nisam vjerovala...mislila sam tko zna,mozda ce biti drugaciji,mozda nece htjeti,mozda ja necu moci...
ali...vec prvu vecer me pratio doma...pol sata smo trazili zgradu di sam spavala,smijali se i pricali...
i kisa je padala...
sjeli smo na nadkrivenu klupicu i zapricali se...odjedamput je prslo tri sata..˝3 dobro potrosenih sati˝,rekao je...
i onda smo se grlili i gledali...u tisini...i gledali...i grlili...i sutili...i poljubili...
i neopisivo...bila sam tako opustena i tako mi je bilo lijepo...
sljedeci dan sam bila ful sretna,nesto mi je govorilo da je to znak neki da MOGU krenuti dalje...da me B.N.M vise ne koci u mojoj glavi...
tu vecer smo opet bili skupa...i poljubci kroz smijeh,i smijeh kroz poljubce...
i jedan oprostaj...jedna cura koja se vraca nazad u Rijeku a jedan decko koji ostaje u Zagrebu...vjerujem da je i njemu bilo lijepo,ali jos jednom mi je pomogao bez da on to zna...i tko zna sta ce sada biti...nicem se ne nadam,nista ne ocekujem...voljela bi da je blize,ali nemogu na to nikako utjecati...
slusam pjesmu koja me podsjeca na njega,na te veceri...

˝hajde Boze budi drug pa okreni jedan krug unatrag planetu
noc je kratko trajala a nema je trebala najduza na svijetu˝

nego,javio se B.N.M,ali ne onako kao inace...
on bi opet ponovno...
a ja,neznam...neznam ako ima smisla...
ali jos ga nekako nisam spremna pustiti,prekinuti sve kontakte s njim...
da nisam bila sa S.M.T bila bi opet s njim...ali,te dve veceri u nekom tudjem gradu su mi pokazale da mogu naci nesto novo,jednako lijepo ako ne i bolje...ali,tesko mi je...tesko mi je odbiti ga,kad je to ono sto sam htjela...
a vise neznam sta zelim...
i fali mi S.M.T a B.N.M me zbunjuje...
znam da bi pobjegla od svega ovoga...od Rijeke...od mojih nekih recimo prijatelja i prijateljica...(necu o njima,jer sam ljuta a jednostavno nemogu i nesmijem to pokazati..a i razocarana)...jedino mjesto di imam za pobjeci je tamo di je B.N.M,a tamo ne hvala...od njega bi isto pobjegla...
od svih...
od svega...
od sijecanja,starih i novih...
od mojih osjecaja...
od mojih osjecaja koji su takvi da me plase....
od tuge koja mi je za petama...
od neke neutazive zedji za necime,neznam cime...
od zelje za toplim i iskrenim zagrljajem...
od nemogucnosti da budem sto jesam,da imam sto hocu i da budem iskreno sretna...
jer nisam sretna...mozda prividno,i mozda na trenutke...i voljela bi kao athropa odluciti staviti smijesak na lice...ali ne jos...
ne jos...
ali trudim se...smijem se...mozda cak i neiskreno,ali eto,bar nesto...

ovo je pjesma koja me danas uspijela rasplakati...
puno je pridonjela i interpretacija moje profesorice,koja ju je procitala sa toliko osijecaja...
uglavnom,evo vam i hrvatska i originalna verzija...
hm,toliko o tome da sam bolje...:)



Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".

Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu, kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoce pribliziti moj je pogled iste.
Moje je srce iste, a ona nije uz mene.

Ista noc odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.



Puedo escribir los versos más tristes esta noche.

Escribir, por ejemplo: "La noche está estrellada,
y tiritan, azules, los astros, a lo lejos".

El viento de la noche gira en el cielo y canta.

Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Yo la quise, y a veces ella también me quiso.

En las noches como ésta la tuve entre mis brazos.
La besé tantas veces bajo el cielo infinito.

Ella me quiso, a veces yo también la quería.
Cómo no haber amado sus grandes ojos fijos.

Puedo escribir los versos más tristes esta noche.
Pensar que no la tengo. Sentir que la he perdido.

Oir la noche inmensa, más inmensa sin ella.
Y el verso cae al alma como al pasto el rocío.

Qué importa que mi amor no pudiera guardarla.
La noche está estrellada y ella no está conmigo.

Eso es todo. A lo lejos alguien canta. A lo lejos.
Mi alma no se contenta con haberla perdido.

Como para acercarla mi mirada la busca.
Mi corazón la busca, y ella no está conmigo.

La misma noche que hace blanquear los mismos árboles.
Nosotros, los de entonces, ya no somos los mismos.

Ya no la quiero, es cierto, pero cuánto la quise.
Mi voz buscaba el viento para tocar su oído.

De otro. Será de otro. Como antes de mis besos.
Su voz, su cuerpo claro. Sus ojos infinitos.

Ya no la quiero, es cierto, pero tal vez la quiero.
Es tan corto el amor, y es tan largo el olvido.

Porque en noches como ésta la tuve entre mis brazos,
mi alma no se contenta con haberla perdido.

Aunque éste sea el último dolor que ella me causa,
y éstos sean los últimos versos que yo le escribo.

Pablo Neruda(1904 - 1973)